Ja sam otvorio ovaj blog da vidim kako drugi ljudi razmišljaju o samoubojstvima. Vidio sam već dosta blogova koji su otvorili ljudi koji se misle objesit ili tako nešto, ali ti blogovi uopće nemaju smisla. Većina takvih blogova je otvoreno sa namjerom da obrate pažnju na sebe. Kako to znam? Jer se reklamiraju na okolo. Dođu na nečiji blog i puste komentar tipa: «Super ti je blog, dođi vidi moj!». Činjenica je, zapravo, da ljudi koji jesu suicidni rijetko kad otvaraju blogove.
Svi smo mi bar jednom (ali i puno više puta) pomislili na to kako bi bilo lijepo da nas nema. Ne bi imali toliko problema, ne bi bili u dugovima, ne bi živjeli u strahu za sutra, ne bi imali više neprijatelja koji nam žele napravit nekakvo sranje, pošto-poto. Ali provedemo 10-15 minuta razmišljajući o tome i onda idemo dalje, riješimo se ideje, nađemo drugu zanimaciju, jer se sjetimo dobrih strana u svom životu. Osobe koje se toga ne sjete provedu puno više vremena razmišljajući o tome, a neki se čak i odluče na samoubojstvo. Možda se ubiju jer ne vide svijetlu stranu života. Kad-kad sam i ja jedan o tih. Već sam dosta puta stajao na rubu zgrade i samo me jedan korak dijelio od smrti. Ali onda sam si odlučio dati drugu šansu, šansu da popravim ono što ne valja. I drugu, i treću, i četvrtu, i petu. I svaki put barem malo popravim stanje u svom životu, i sve manje me vuče da se bacim. Ta želja je skoro nestala u meni, ali još uvijek proviri, tu i tamo.
Cilj ovog bloga jest da saznam što drugi ljudi misle o osobama na rubu. A ti drugi ljudi ste svi vi koji pročitate sadržaj ovog posta. Zato bi vas zamolio da mi napišete svoja iskustva i mišljenja o takvim stvarima. Ako ne preko komentara, moja e-mail adresa ispisana je u boxu.
Do sljedećeg čitanja!
|
